Ovo je priča o Svetislavu Milivojeviću (69), najpoznatijem prodavcu novina u nekadašnjem Ivangradu a kasnije Beranama, koga u gradu svi znaju po nadimku Baćko. Dočekao je penziju u trafici na početku ulice Igumana Mojsija Zečevića (glavna ulica) i gotovo da nema Ivangrađanina ili Beranca koji nije kazao: „Vidimo se kod Baćkove trafike“!

VIDIMO SE KOD BAĆKOVE TRAFIKE: Priča o Baćku, najpoznatijem prodavcu novina

Baćko, rođeni Ivangrađanin, u penziji je od 2003. godine a u trafici je radio punih 27 godina. Za serijal Ljudi Berana otkriva sve čari svog nekadašnjeg posla, kako se našao u njemu, šta se najviše prodavalo u njgovoj trafici. Ovo je priča o čovjeku po kojem najpoznatija trafika iz doba SFRJ, a kasnije SRJ, u gradu na Limu nosi naziv.

Na početku nam kaže da je u trafici počeo da radi davne 1976. godine, ali i ističe takođe da je posao trgovca zavolio još prije toga jer je dolazilo i pomagao ujaku koji je u to vrijeme bio šef Duvanskog kombinata u Beranama.

“Prve tri godine sam radio sam u trafici, što se kaže od jutra do mraka (smijeh) da bi kasnije nastavio u smjenama. Počeo sam u Borbinoj trafici koja se nalazila na vrhu glavne ulice, a ispod zgrade Suda, i tu sam ostao sve do penzije“, počinje svoju priču Baćko i dodaje:

„Prodavao sam dnevno od 300 do 400 Večernjih novosti, a kada bi bili novogodišnji praznici taj broj bi bio između 800 i 1000 primjeraka. Uz novine bi tada kao poklon dolazili kalendari, Titove slike, zatim prodavale bi se čestitke, razglednice…“, prisjeća se sa sjetom ovaj bivši prodavac i navodi da su, za razliku od danas, trgovci bili odlično plaćeni.

Pitali smo ga kako je došlo do toga da se trafika nazove baš po njemu.

„Znao sam često kroz šalu da kažem pustite me sa trafikom, nije moja (smijeh), a sve je počelo tako što nije postojao sugrađanin u tom trenutku koji nije viđanje sa nekim zakazao upravo kod trafike“, sa ponosom nam priča i nastavlja:

„Svojim pristupom i odnosom prema mušterijama mislim da sam zaslužio takvo poštovanje. Sjećam se kada sam počeo da radim da me je u čudu jedna gospođa gledala kada sam joj rekao izvolite (smijeh). Istog trenutka me pitala od kada radim jer su joj se ranije prodavci obraćali sa „šta ćeš““, priča Baćko i ističe da je uvažavao mušterije podjednako, od djeteta do starije osobe, i da su ga baš zbog toga sugrađani zavoljeli.

„Mada je tada bila navika da se radnje nazivaju po ljudima koji su radili u njima. Svi se sjećamo iz tog perioda Mojsove knjižare, Dunjine prodavnice…“.

Naš sagovornik kaže da su se najviše u to vrijeme u njegovoj trafici prodavale beogradske Večernje novosti i sarajevska Drina, kao i da je često znao da izađe iz trafike kako bi dodao novine ili cigarete mušteriji koja bi zaustavila auto na kratko s obzirom da je tada glavna ulica bila otvorena za saobraćaj.

„Glavna ulica je izgledala drugačije. Umjesto kafića bili su Jasikovac, Sukno, zatim ostale prodavnice srbijanskih, slovenačkih i hrvatskih firmi, kao i hotel „Beograd “, prisjeća se sa nostalgijom Baćko.

VIDIMO SE KOD BAĆKOVE TRAFIKE: Priča o Baćku, najpoznatijem prodavcu novina
Foto: Ado Softić

Na posao je uvijek dolazio tačno na vrijeme.

„Radili smo od šest sati, ali ja sam dolazio uvijek ranije. Imao sam par stalnih mušetrija koje bi me čekale često prije šest da im otvorim kako bi kupili cigarete, dok bi već u šest stizala štampa“, objašnjava on.

Ljudi su kod njega kupovali na veresiju.

„Sjećam se da je jednom prilikom bio tu moj šef kada sam brojao pazar jer su toga dana bile plate pa su redovne mušterije vratile dug. Ja sam imao bolji pazar u to vrijeme u kiosku nego neki moj kolega u prodavnici“, podijelio je sa nama i otkrio:

 „Tada se sve radilo „pješke“. Jedino što smo koristili jeste digitron, ali je promet bio daleko veći“.

Prisjeća se  da je nerijetko bilo i onih koji bi na trafici zaboravili novčanik i navodi primjer jednog Njemca.

„Kupio je neke sitnice i otišao. U trenutku sam primijetio da je ostavio otvoren novčanik, a u kojem je sigurno bilo oko 50 hiljada tadašnjih njemačkih maraka. Istrčao sam za njim i uspio da ga dozovem i vratim novčanik“, sjeća se Baćko.

Za kraj ovog razgovora pomenuli smo situaciju kada je njegova kuća u naselju Šaćina bara bila skoro potpuno uništena u požaru koji je izbio u januaru 2017. godine.

„Veliku zahvalnost dugujem mojim Berancima i Berankama, kako onima koji su ovdje tako i onima koji žive van grada, kao i Opštini Berane zbog pomoći koja mi je pružena tada. To je nešto što ne mogu nikada zaboraviti i na čemu sam neizmjerno zahvalan“, rekao je Baćko na kraju.

Na mjestu gdje je nekada bila čuvena Baćkova trafika sada se nalazi bašta jednog od kafića, a trafika koja je i dalje prepoznatljiva po njemu  je na samom početku glavne ulice.

Autor: Nikola Urošević

print