Priča o Esku i njegovim ćevapima, nešto je što svakako može imati status brenda. A, priča počinje daleke 1982. godine kada je u samom centru grada, naš sugrađanin Esko Babaić otvorio ćevabdžinicu pod nazivom “Ekspres gril čips”.

ĆEVAPI KOD ESKA: Ukus koji opstaje skoro četiri decenije

Prateći miris ćevapa, obreli smo se u njegovoj radnji. Tu od čovjeka koji je za 37 godina napravio toliko ćevapa da bi mogao da nahrani čitavo Berane, pokušavamo da saznamo po čemu se to izdvajaju njegovi ćevapi.

„Važno je meso, važna je usluga, važan je ambijent. Eto, vi ste došli, smijete se sa nama, nismo namrgođeni, a to je broj jedan u ovom poslu, kao i kvalitet“, počinje svoju priču Esko za serijal Ljudi Berana.

U samom lokalu, jednostavni stolovi i prozor od roštilja u kuhinji, i naravno Beranci i nerijetko gosti sa strane koji sa nestrpljenjem čekaju na svoju porciju. Malu, veliku, “kombinaciju”…

Recept, koji njegove ćevape čini najukusnijim u gradu, ne otkriva ali zato kaže:

„Izbor mesa je važan podjednako koliko i samo pečenje, koje utiče na ukus. Bitno je i da je ono sveže, a ostalo su nijanse. Ćevape pravimo miješanjem telećeg i junećeg mesa”.

ĆEVAPI KOD ESKA: Ukus koji opstaje skoro četiri decenije

Popularna “kombinacija” jedan je od Eskovih izuma za mušterije.

“Uz ćevape stavimo pola porcije piletine, sudžuk, kobasice… Taj spoj je jako popularan među srednjoškolcima. I naravno uz to idu ostali dodaci poput kupus salate, majoneza…”, objašnjava on.

Esko je u posao sa roštiljem ušao sticajem okolnosti. Naime, studirao je novinarstvo u Skoplju ali je zbog smrti oca morao napustiti studije i vratiti se u Berane.

“Otvorio sam ćevabdžijsku radnju. Mislio sam da radim nešto savremeno u tom trenutku poput hamburgera ali to je ovdje bila zapravo pljeskavica. Vremenom je to prešlo u ćevape i ostalo je naš zaštitni znak do danas”, priča nam.

U posao su uključeni supruga Senada i sin Ermin, koji je inače diplomirani ekonomista. Za razliku od njih ćerka Esena se bavi nekim drugim poslom.

“Sin je završio fakultet, ali nekako sam znao da će me jednog dana zamijeniti u ovom poslu. A, posao je težak. Može ga raditi samo onaj ko ga istinski voli. Ljeti i zimi, satima stajati za roštiljem. Nadgledati pravljanje mesa. Jer, kvalitet se ne smije dovesti u pitanje i tradicija iznevjeriti”, kaže Esko i navodi da je i njegova majka u početku pomagala.

“Mi imamo radno vrijeme od osam do 13 časova, odnosno radimo samo za vrijeme doručka i opstajemo na taj način tolike godine”, ističe on.

Prisjeća se da je dobijao ponude da otvori radnju u većem objektu, da promijeni grad…

“Ne mogu da zamislim da živim i radim u nekom drugom gradu osim u Beranama. Volim ovaj grad i ove ljude”, sa ponosom govori.

U posljednje tri decenije malo ko je došao u Berane, a da nije probao i Eskove ćevape, ali i da, po novom dolasku u grad na Limu, nije ponovo svratio da ih pojede.

“Od bivših rukovodioca, glumaca, režisera, muzičara…svi su dolazili kod nas. Njihov dolazak nikada nisam koristio da popularizujem lokal. Oduvijek su kvalitet i ponuda na prvom mjestu. Lijepa riječ mnogo znači našim mušterijama. Važno je reći “dobro jutro, izvolite” i “hvala, prijatno””, kaže Esko.

Utisci mušterija: Najbolja „klopa“ na svijetu

ĆEVAPI KOD ESKA: Ukus koji opstaje skoro četiri decenije

U subotnje jutro, dok smo pripremali ovu priču, ćevabdžinica je bila, kao i uvijek, dupke puna. Pažnju nam je privukla grupa tinejdžera iz Beograda. Njihovi domaćini su ih doveli na doručak na Eskove ćevape.

„Super su, a i tata mi je rekao da ih obavezno moram probati. I nije me prevario da su jedna od najboljih ‘klopa’ na svijetu“, kazao nam je jedan od njih.

„Živim u Njemačkoj preko dvadeset godina. I, naravno, nedostaje mi moj grad. Ali, iznad svega, kada me uhvati ona teška nostalgija, pomislim da mi je samo na tren vidjeti Berane i otići kod Eska na ćevape“, kaže izvjesna Jelena, koju smo takođe u društvu porodice zatekli u ćevabdžinici.

Autor: Nikola Urošević